Gospodaru, pokloni nam mudrost i udruži nas sa dobrim i čestitim robovima Tvojim!

Uzvišeni Allah kaže:
„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“ (El-Isra, 53.)

Uzvišeni Allah kaže: „Allah ne voli da se glasno govore ružne riječi, to može samo onaj kome je učinjena nepravda.“ (En-Nisa, 148)

U narodu postoji izreka koja glasi: „Što se kaže nestaje, što se zapiše ostaje.“ Vremenom smo i mi prihvatili ovu teoriju o bezvrijednosti riječi i u skladu s njom se počeli ponašati. Prestali smo davati važnost onome što je zasnovano samo na riječima. Tražimo pisani dokument, jer i naša riječ – riječ muslimana – odavno je izgubila svoju težinu. Većina nas ne bira riječi dok govori, ne vodi računa o edebu govora, niti razmišlja o odgovornosti za izrečeno. A istina je da niti jedna jedina riječ ne nestaje.
Uzvišeni Allah kaže: „I ispunjavajte obavezu (tj., datu riječ), jer će se za obavezu, zaista odgovarati!“

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
„Ispunjavanje date riječi je od imana.“

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dvojicu ashaba, radijallahu anhuma, vratio je iz bitke na Bedru samo da bi ispunili obećanje dato mušricima. Huzejfe b. Jeman, i njegov otac dođoše kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi se pridružili vojsci koja je krenula prema Bedru. Ispričaše mu da su ih mušrici zarobili prilikom izlaska iz Medine i pustili ih nakon što su obećali da neće učestvovati u bitci na Bedru. Muslimani su bili malobrojni u odnosu na nevjernike i svaki borac je bio prijeko potreban. Ali, unatoč tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Huzejfi i njegovom ocu naredio da održe dato obećanje i vrate se u Medinu.
Jedna od najvažnijih dužnosti muslimana i temelj islamskog ahlaka jeste dosljednost u govoru – ispunjavanje obećanja i pridržavanje dogovora. Zbog toga se za riječ muslimana kaže da je „sveta“, jer on nikada ne krši ono što je obećao, ne kvari dogovor i ne obezvrjeđuje svoje riječi.
Svaka naša riječ, kao i sva druga djela, zapisuju bez izuzetka. Uzvišeni Allah kaže: „On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.“ (Kaf, 18)

Prema tumačenjima nekih mufessira, razlog što je u ajetu stavljen poseban naglasak na „riječi“, unatoč činjenici da se sva djela zapisuju, je u tome što je većina ljudi nemarna u pogledu govora.
Prenosi se da su Malika, rahimehullah, upitali: „Koje riječi se zapisuju?“, a on je odgovorio: „Sve se zapisuje, čak i jecaji u bolesti!“

Jedna stara poslovica kaže: „Životinja se poznaje po mirisu, a čovjek po govoru.“ Svaki čovjek, bez obzira o čemu govorio, on zapravo govori o sebi. Ponekad nam se desi da izgovorimo takvu riječ, da je ne može ispraviti niti opravdati stotinu tumača.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori dobro, ili neka šuti!“
A šta je to „dobro“ koje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje, pogledajmo u sljedećem hadisu: „Sve što čovjek kaže, to je na njegovu štetu, osim preporučivanja dobra, odvraćanja od zla i zikrullaha.“

PORUKA:
Imam Evzai, rahimehullah, je rekao: „Kada Uzvišeni Allah jednom narodu želi propast, odvrati ih od (dobrih) djela a otvori vrata nepotrebnoj raspravi.“